Meditacija pred slikom na Zrinjevcu

Dan 7. rujna nedvojbeno bijaše dobro predizborno izabran za hepening u povodu otvaranja Zagrebačkih fontana, ali s gledišta razumijevanja značenja i karaktera hrvatske povijesti i njezine kulturne valorizacije bijaše posve pogrešno odabran. Upravo se naime toga dana navršilo 450. godina od svršetka slavne Sigetske bitke i junačke pogibije Nikole Šubića Zrinskoga. I mi smo trebali biti na otkrivanju spomenika Zrinskome u Zagrebu. Ali nismo bili!

Nikola Šubić Zrinski jedna je od onih osoba naše povijesti što trajno zaslužuje naše poštovanje i zahvalnost. Jer, parafrazirajući Papandopulovu misao „Postoje opere i postoji Zrinjski“, može se reći: „Postoje junaci i postoji Zrinski.“ Osim vojno-političke važnosti Sigetske bitke, moralno-domoljubni profil njegove ličnosti daje tom događaju osobito značenje. Mogao je naime Nikola podbrusiti pete ili prihvatiti neku „hrvatsku krunu“ iz Sulejmanovih ruku, ali nije se, unatoč nezahvalnom i plašljivom Maksi II, želio ukloniti ni pokloniti niti se okoristiti nesrećom vlastita naroda i domovine. Narod mu je hrvatski pak zahvalnost iskazivao kako je mogao i znao, a hrvatski umjetnici, kao glas naroda, opjevaše ga povećim brojem lirskih, epskih i dramskih djela te likovnih i glazbenih, među kojima dominira opera Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca iz 1876, za koju je libreto napisao Hugo Badalić, a stihove završne pjesme U boj, u boj! Franjo pl. Marković, što ih je Zajc još jubilarne 1866. prvotno uglazbio za naše studente u Beču, gdje je izvedena iste godine u akademskom društvu Velebit. Badaliću je pak kao predložak za libreto poslužio njemački dramski tekst Zriny Theodora Körnera iz 1812, koji je na hrvatski preveo i preradio Stjepan Marjanović 1840. pod naslovom Nikola Šubić knez Zrinjski ili Pad sigetski. Ta je drama prikazivana zatim godinama, a za izvedbu 1866. napisao je Dimitrij Demeter Epilog k svečanoj predstavi Körnerova Nikole Zrinskoga. U pjesmi s mnogo patosa Demeter pjeva: „Propast nikad ne prijeti rodu, / Koj zna mrijeti za čast i slobodu! – / Da, vrijedan ćeš biti Zrinskoga tvoga, / Junačkoga vrijedan svog porijekla, / Teći će ti krv, ko što je tekla, / Za slobodu, za rod, za Boga, / Proročansko vidi moje oko, / Da će Hrvat još se dić visoko!“ Digao se Hrvat do države, no je li država zahvalna onima koji su hrvatsku državotvornu misao čuvali, promicali i ostvarili?

Znajući kako kod nas idu stvari…

Još sam 2012. pismima našim trima stožernim kulturnim institucijama potaknuo osnutak organizacijskoga odbora za proslavu jubileja 450. obljetnice sigetske bitke. Ponovio sam sve u listopadu 2013. i dodao Grad Zagreb, dobivši upravo od Grada odgovor s načelnom potporom i točnim zaključkom da u sve mora biti uključena i država. Koliko je to pak bilo realistično, prosudite sami, pa sam krenuo u novu rundu razgovora, da se u veljači 2015. sastane u Matici hrvatskoj inicijativni odbor. Uz Maticu, HAZU i DHK, uključeno je Ministarstvo kulture, gradovi Zagreb, Čakovec i Ozalj, Hrvatsko katoličko sveučilište, a poslije i drugi, pa je osnovano Povjerenstvo za obilježavanje jubileja, na čelu kojega je predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić. A osim niza događaja potaknutih ili usklađenih u okrilju Povjerenstva, mnogo je toga što su već vlastitim poticajem priredili ili će prirediti Hrvati u Mađarskoj, Međimurska i Sisačko-moslavačka županija, Čakovec, Ozalj i drugi. Mnoštvo zbivanja ugodno iznenađuje, što pokazuje da Hrvati nisu zaboravili svoga velikana. I valja izraziti veliku zahvalnost svima koji su se uključili u jubilej.

Sve to ipak otvara niz pitanja, prije svega pitanje o načinu uključenosti države u projekt poput ovoga. Iako je ona u njemu prisutna putem Ministarstva kulture, učinjeno je to jer su ministri Šipuš i Hasanbegović više ab homine nego ab institutione, dakle više kao osobe na visokoj funkciji negoli kao reprezentanti izvršne vlasti, shvatili veliku kulturnu važnost jubileja. Država na razini svojih stožernih nadležnih ustanova Vlade i Sabora nije u tome smislu donijela nijednu odluku koja bi bila plod strateškog vođenja kulturne politike. Tako je i proglašenje 2016. godinom Nikole Šubića Zrinskoga učinjeno nakon što su međimurski župan i predsjednik HAZU-a pismima Vladi odnosno Hrvatskome saboru to potaknuli. Drugim riječima, država je reagirala, ali nije agirala. Napomenimo samo da su, za razliku od nas, Mađari osnovali nacionalni, što će reći državni odbor za obilježavanje Sigetske bitke, s definiranim obvezama, ovlastima i proračunom. Taj odbor nije učinio više od našeg povjerenstva, ali ovdje je bitna strateška poruka: država politički i programski stoji iza jubileja Zrinskoga.

U Šumi Striborovoj

Koliko god bio dobrodošao ad extra napor pojedinaca i kulturnih ustanova u pripremi takvih događaja, on ne može i ne smije nadomještati ono što per definitionem ima učiniti država. U vrijeme kada smo politički grcali u neslobodi, ne samo tijekom obiju Jugoslavija nego i prije, Matica i Akademija, a od 20. stoljeća i DHK i druge ustanove, imale su moralnu i političku dužnost biti pokretači i nositelji nacionalne kulturne politike. Danas je činiti takvo što strateška pogreška jer je kultura među prvim, a ne među posljednjim područjima javnoga života u kojima se ima iskazivati politička volja; ne kao ideološka, nego kao nacionalna, s jasnom sviješću što je prvotno, što drugotno, što nacionalno, što zavičajno, itd., a što nije ništa. Ako su dakle spomenute ustanove nastale posljedično političkom sazrijevanju hrvatskoga naroda kao moderne nacije, pa su stoga, dok nacionalne države nije bilo, preuzimale na se i one prerogative što su redovito pridržani državi, onda razvoj moderne hrvatske države traži preuzimanje tih prerogativa u svoje ruke.

Ta svijest u nas još nije dozrela, doduše ne samo u kulturnoj sferi. No dok su nas kao naciju nehrvatski režimi ponižavali onemogućujući nam, uz ostalo, u željenoj i potrebnoj mjeri predstaviti i razvijati vlastiti kulturni identitet, danas nam to čine ad intra. Koliko je to daleko otišlo, pokazalo se poglavito posljednjih mjeseci. Može se o aktualnom ministru kulture misliti ovo ili ono, ali svakako ćemo njegov mandat pamtiti po tome što je stvari izveo na čistac. Kao u Šumi Striborovoj, razotkrio se ideološki mainstream koji se godinama predstavljao nezamjenjivim nositeljem nacionalnih kulturnih težnja, iako se zapravo radilo o sustavnom iskorjenjivanju nacionalnog duha i nacionalnih ciljeva iz kulturne politike. Pokazalo se kako kulturnu politiku najviše ideologiziraju najveći bukači protiv njezina ideologiziranja. Čisti anarhizam: ukinimo sve osim sebe samih. Nametnimo svoje akcidencije kao preferencije i supstancije. I uzmimo narodni novac! Nije važno što proizvodimo „kulturu“ bez naroda i protivnu senzibilitetu velike većine naroda pa se naposljetku pokaže kako potiranje kulturno nacionalnog u ime kulturno općeljudskog zatire i zastire i samu kulturu kao povlašten prostor njege čega skupnoga sa sviješću o trajnijim vrijednostima.

Kulturni trademark

Logika takve ideologizacije došla je na svoje i u raspravi o kulturnoj politici što se istoga znakovitog dana, 7. rujna, održala na poticaj inicijative Kulturnjaci 2016. Utješno je tek što je jedna od sudionica, kako je suditi po medijskim izvacima, uočila „problem kulturocida u Hrvatskoj“, zagovarajući „kulturnu pismenost”. No za uspjeh takva opismenjavanja potrebna su jasna aksiološka i politička mjerila. A ona se ne mogu temeljiti na pretencioznim kulturnim eksperimentima, nego samo na baštini duha koji je i u općeljudskom i u nacionalnom pogledu prošao sve moguće povijesne provjere (pa i onu pod Sigetom!), stekavši trademark. Ukratko: samo na vrednotama koje su formativno pozitivne odrednice i sastavnice hrvatskog identiteta. Pritom nema straha od izolacije: hrvatska kultura bila je vazda uključiva prema svemu što je u drugih naroda prošlo njima inherentne kriterije vrednovanja. I bit će i dalje.

Imati državu u tom pogledu znači preuzeti odgovornost za valjanu primjenu tih kriterija u kulturnoj politici. Time će i ona malo-pomalo sve manje ovisiti o ishodu izbora, i sve lakše izbjegavati opasnosti da postane anarhistička ili pak nacionalistička ideološka protežnica. Tek maksimalno oslobođena tereta recentnih političkih (ne)prilika, ona će moći iznjedriti i poduprijeti ono što je kulturno trajno vrijedno. Možemo se ovdje prisjetiti velezaslužnoga Izidora Kršnjavoga. Napadan za života i posthumno kao slugan Khuenov, taj je čovjek, ideologijama unatoč, znao učiniti ono što nitko prije ni poslije njega nije, uz ostalo prikupiti 12.000 tadašnjih forinti, što je oko milijun kuna, za otkup knjižnice obitelji Zrinski! Od njegova kulturnog kapitala mi živimo i danas. Što je onda prirodnije nego u vlastitoj suverenoj državi oblikovati, održavati i dosljedno provoditi „državnu“ kulturnu politiku, ne umanjujući pritom ničiju slobodu da kulturno djeluje kako želi?

Dok se to ne razriješi, brkat će se prioriteti, kako se dogodilo 7. rujna. A slika Nikola Šubić Zrinski pred vratima Sigetske tvrđe na Zrinjevcu ostaje do daljnjega podsjetnikom glavnomu gradu i državi na davno, još 1879. preuzetu, a neizvršenu obvezu. Narod kojemu je kultura kroz povijest bila najjače, a često i jedino političko oružje, zaslužuje da se ta obveza napokon izvrši.